'Hajmo na korzo': Kako je izgledalo zeničko šetalište šezdesetih i sedamdesetih
Zenicablog je objavio novi tekst iz serijala 'Zeničke priče', posvećen zeničkom korzu — šetalištu na kojem su se šezdesetih i sedamdesetih godina odvijali prvi susreti, zajednički kolači i modne parade.
Prema pisanju Zenicabloga, autor Ibrahim Emić priseća se vremena kada je izraz 'Hajmo na korzo' bio neizostavan dio zeničkih predvečerja. Korzo se prostiralo od Kamenog mosta do raskrsnice Titove ulice i ulice od Kočevske džamije, a gužvu su pojačavale obližnje srednje škole i Metalurški fakultet, čija je nastava završavala oko pola osam navečer.
Kako navodi Zenicablog, uz rub šetališta stajali su 'kibiceri' — momci koji su čekali pogled neke djevojke. Slastičarne 'Zagreb' i 'Pehlivan' te kafana 'Rubaija' radile su pune zbog novih parova, a ulični prodavači nudili su 'košpice', a u jesen kestene.
Autor opisuje i robnu kuću NAMA, gdje se na prvom spratu prodavalo ploče koje je ljubazna prodavačica puštala na gramofonu, pa su se mušterije mogle i ugrijati. Ispred izloga čekali su momci zaposlene u radnji.
Emić spominje i pokušaj premještanja korza u ulicu od kina Central do mosta kod hotela Metalurg, koji je kratko trajao. Nova trasa je, međutim, omogućavala skretanje na tada neosvijetljeno Kamberovića polje, gdje je atmosfera bila intimnija.
Korzo je, kako se navodi, bilo i svojevrsna modna pista na kojoj se pokazivalo 'novo iz Trsta'. Izloge grada kitili su aranžeri poput Ese Vehabovića sa Jalije. Tekst završava pričom o Tomi, stalnom gostu restorana 'Korzo', koji je kistom ovjekovječio šetače i željezarske vatre.
Autor se pita bi li se korzo moglo svrstati među narodne i građanske običaje, navodeći da su se običaji korza razvijali zajednički.
Povezane vijesti
Oko 30 slikara iz BiH i regiona na Likovnoj koloniji "Zenica slika"
Španski pisac o Bosnoj i Hercegovini: Stranci je i dalje vide kao zemlju naroda koji se mrze
Predstava o Gisele Pelicot stiže na MESS: "Zlo je kolektivno i duboko ukorijenjeno"
