Ko je zapravo „posljednji čovjek“: Fukujamini memoari kao unutrašnji monolog liberalizma
Portal 6yka prenosi prevedenu kolumnu posvećenu memoarima politikologa Fransisa Fukujame „U carstvu poslednjeg čoveka“, u kojoj se tvrdi da je „posljednji čovjek“ važniji dio naslova njegove slavne knjige nego „kraj istorije“.
Portal 6yka objavio je prevedenu kolumnu (izvorno Financial Times, u prijevodu Lune Đorđević za Peščanik) o memoarima američkog politikologa Fransisa Fukujame „U carstvu poslednjeg čoveka“.
Autor teksta, pozivajući se na Susan Sontag, Fukujamu opisuje kao pouzdanog „muža“ među intelektualcima, a ne „ljubavnika“ — njegovi memoari ne nude sentimentalan raspričan život, nego priču o jednom intelektualnom putovanju. Stranice o porodici i odrastanju Japanca-Amerikanca nakon Drugog svjetskog rata, piše kolumnista, ključne su za razumijevanje njegovog liberalizma: Amerika je njegovoj porodici pružila priliku za „potragu za srećom“, ali je ista ta Amerika dio svojih građana zatvorila u logore.
Kolumna prepričava i Fukujamin boravak u Parizu 1974. godine, gdje je učio od Rolanda Barthesa i Jacquesa Derride, ali ga je taj susret s postmodernom teorijom samo uvjerio u ono što ne želi biti. Potom je pobjegao u RAND korporaciju i sigurnosne studije.
Slavan je postao sa 36 godina knjigom „Kraj istorije i poslednji čovek“ (1992). Kolumnista ističe da su svi raspravljali o „kraju istorije“, dok je važnija bila zanemarena druga polovina naslova — pitanje šta liberalna demokratija čini ljudskom duhu kada pobijedi. Izraz „posljednji čovjek“ Fukujama je pozajmio od Nietzschea.
Najdramatičniji dio memoara, navodi se u tekstu, opisuje raskid s neokonzervativnim krugom zbog rata u Iraku — Fukujama izričito kaže da neslaganje sa ljudima iz vlastitog kruga, a ne sa protivnicima, predstavlja suštinu liberalizma.
Kolumnista također tvrdi da je američki duh vremena s kraja osamdesetih bio deklinistički, a ne trijumfalistički, te da kritičari pogrešno čitaju „kraj istorije“ kao proslavu pobjede Zapada. Podsjeća i na antropologa Clifforda Geertza koji je još 1995. predvidio da će poslijeratni poredak odrediti opsjednutost identitetom i razlikama, a ne konvergencija.
Zaključak kolumne: 1989. nije kraj istorije, nego godina koja je „ukinula budućnost“ — budućnost se danas vraća kao pretnja (klimatski kolaps, migracije, vještačka inteligencija, rat), a ne kao projekat. „Posljednji čovjek“ nije onaj koji stiže na kraj priče, zaključuje autor, nego onaj koji više nema kuda da ide.
Povezane vijesti
Dženana Džanić o predstavi 'Na čijoj strani': Važnije mi je biti ispravan čovjek nego velika umjetnica
Iznad vrela Bune stoji srednjovjekovni Stjepangrad: Blagaj na listi kandidata za UNESCO
Ziryab: Zaboravljeni genije iz Cordobe koji je promijenio muziku, modu i kuhinju Evrope
