Bosanski ćilim: Od ženskog razboja u kući do čuvene tkačnice na Bistriku
Kolumna Avaz.ba prepričava historiju bosanskog ćilima, koji je od kućne radinosti izrastao u organizovanu proizvodnju i postao prepoznatljiv simbol domaće rukotvorine.
Kako prenosi Avaz.ba u kolumni posvećenoj tekstilnom rukotvorstvu, bosanski ćilim kroz stoljeća je bio mnogo više od obične prostirke – ukras doma, porodično nasljeđe i predmet koji je pričao priču o kraju iz kojeg je potekao.
Tkanje ćilima razvijalo se najčešće u okviru kućne radinosti. Žene u seoskim sredinama same su pripremale vunu, prele niti i na razboju stvarale prostirke koje su služile praktičnoj svrsi, ali i ukrašavanju kuće. Za mnoge porodice ta radinost bila je i važan izvor prihoda, pa je znanje prenošeno s majke na kćerku postajalo svojevrsna mala kućna privreda.
Kako Avaz.ba navodi, 1892. godine u Sarajevu je otvorena Zemaljska škola za tkanje ćilima, a potom je rad nastavljen u Zemaljskoj tkačnici. Ćilimi su izrađivani prema uzorcima starijih bosanskohercegovačkih primjeraka, a njihov kvalitet nagrađivan je na izložbama u Beču, Parizu, Trstu i Zagrebu.
U priču je ušao i Mustaj-beg Fadilpašić, prvi gradonačelnik Sarajeva u austro-ugarskom periodu, koji je 1892. predložio Zemaljskoj vladi da otkupi ćilimaru na Bistriku i proširi objekat. Vlada je prijedlog prihvatila, a zgradi je dograđen još jedan sprat. U bistričkoj ćilimari izrađivani su i perzijski ćilimi poznati kao „čvoraši", za čiji je dizajn angažovan i stručnjak iz Perzije.
Ćilim je s vremenom ulazio i u svečane i javne prostore – navodi se da se prepoznaje i na fotografijama zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu 1943. i ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu. Nakon restauracije Brusa-bezistana 1968. u njemu je uređena robna kuća „Bosna-folklor", posvećena suvenirima, među kojima je ćilim imao posebno mjesto.
Šare bosanskog ćilima, piše Avaz.ba, nisu samo nizanje geometrijskih oblika – rombovi, zvijezde i cik-cak linije kombinovani su sa znanjem i umjetničkim osjećajem tkalje, pa ni dva ćilima nisu potpuno ista.
Industrijska proizvodnja nakon Drugog svjetskog rata donijela je jeftinije, mašinski izrađene ćilime, pa je organizovana proizvodnja ručno tkanih ćilima prestala sedamdesetih godina. Ipak, tkanje se nastavilo po kućama, a nakon rata devedesetih u Tuzli, Sarajevu, Visokom i drugim mjestima ponovo su se pojavile žene koje su sjele za razboj, navodi izvor.
Povezane vijesti
Blagdanski klasik "The Family Stone" dobija nastavak: Ponovo se okuplja poznata ekipa
Mostarski književnici u Oslu: Građenje mosta od riječi između BiH i Norveške
Tajni bunkeri dobivaju novu namjenu: od muzeja i servera do vinskih podruma
